Moj šokački zavičaj

 

Pjesmom ti želim dočarat svoj kraj,

slavoniju, moj šokački zavičaj.

Ovdje me rodila šokačka mati,

od uvijek ovdje sreća me prati.

 

Volim hrastove šume i plodne njive,

poštujem  ljude koji tu ponosno žive.

Žuljevite im ruke od rada s plugom,

u poslu uvijek pomažu jedan drugom.

 

U birtiji dok se vino pije i pjesma čuje,

odmah znaš, vesela šokadija tu je.

Na tuđi i na svoj račun zbija se šala,

nikom na pameti nije ni kuća ni štala.

 

 Svi su rano uranili i konje nahranili,

kao da nisu cijele noći u birtiji bili.

Kao da se takmiče čija će kola zorom,

prva zaklopotat prašnjavim šorom.

 

         

 

 

Moj brat

 

Otišao je brat moj u visine,

dragom Bogu da se za njega brine.

Otišao je i nikad više vratiti se neće,

odvela ga rijeka koja k Bogu teče.

Možda će tamo, imat više sreće.

 

Uhvati ga teška bolest neka,

za koju kažu, nije bilo lijeka.

Dobre ljude, Bog na kraju čeka.

Stale su mi kazaljke na satu,

ove stihove posvećujem bratu.

 

Poslije njega snovi mi se ruše.

Sve na svijetu ostalo je isto,

samo tuga ne izlazi iz duše.

Nema tambure  roca niti bluza,

samo oči prepune su suza.

 

Isti mjesec noćima nam svijetli,

svako jutro još me bude pjetli.

Isto sunce još uvijek me grije,

samo tuga još  nestala nije.

Kao da je danas, jača nego prije.

 

Djetinjstvo smo davno ostavili,

a bezbrižni, u njemu smo bili.

Slatkiše i tajne, uvijek smo dijelili.

Danima prisjećam se svega,

i dok živim, mislit ću na njega.

 

 

Šokačka divojka

 

Od rođenja prava sam šokica,

lipa sam k'o slavonska ravnica.

Učili me šokačkom divanu,

dukate mi spremali na stranu.

 

Baka mi je rubinu istkala,

kad odrastem da bi meni dala.

Da izgledam lipa i bogata,

dok me krase dukati od zlata.

 

Kad zaigram prvi put u kolu,

izabrat ću ponajboljeg lolu.

Sva radosna podignut ću čelo,

i vesela zapjevat kroz selo.

 

Fala tebi šokadijo  mila,

 tebi majko što si me rodila.

Da sam lipša od najlipše  snaše,

i da čuvam običaje naše.