Pismo Hrvatima

 

Gledam polja naša, gledam sela,

gledam gradove.

Polja su nam prazna, sela izumiru,

čak se i gradovi prazne, stari umiru,

a mladi odlaze.

Ljudi moji hrvatska mi pred očima nestaje.

¨91. Svi smo bili svi za jednoga, jedan za sve

i nismo dali da nas pregaze, a sad vremena se

promijenila, muda nam otpala domaća bagra

nas gazi i sudbu nam proriče.

Majke plaču djeca odlaze, djeca plaču majke

ostavljaju, muževi obitelj ostavljaju u

potrazi za korom kruha u stranoj zemlji

da bi im najmiliji što jesti imali.

Težak je to kruh, dok nam sudbinu

kroje dok svoje džepove para spremaju i onda ih

potajice broje.

Brojna ograničenja i zabrane nam podastiru

viču bit će bolje, a sve to ideja njihove

hedonističke volje i ideologije vanjskog

svijeta koji puni njihove džepove, dok

za nas nema lijeka.

Dosta više Hrvati moji, dosta smo trpili, dosta

Sa nam branili, pa čak i pozdrav za dom spremni

Su nacističkim proglasili, a on do sada nikad nije

imao veći smisao.

Za dom spremni hrvati moji, kažem vam

sada i preporučujem da je vrijeme da se više ne vjerujemo

statistikama ni političarima, već mladim ljudima koji bi puno

više dobra učinili u jadnoj godini, nego ovi u dvadeset godina

zla kojeg su donijeli.

Želim gledati sretna lica majki i očeva, djece, obitelji,

vas i tebe hrvatsko moja.

Na noge dignimo se, neka nas oluja povede,

neka mi naši glasovi kao gromovi odzvanjaju, a

naši koraci neka mi budu stijene koji im se kotrljaju

pred njihovim kriminalom, lažju izgrađenom

tvorevinom koja će grmljavinom naših glasova

i koraka poput stijena pasi i propasti.

Iduća postaja Markov trg, epicentar svog zla.

Želi li mi se tko pridružiti, zna gdje me naći može,

ja sam još uvijek tu svoj na svome

svoju zemlju Hrvatsku ne dam nikome.